- Piše: Darko Jovović

Često sam bio u prilici da prisustvujem izvođenju dramskih predstava u kojima dominiraju monolozi. Obično sam se, svaki put, divio ljudima, odnosno glumcima, koji su kadri da, pred mnogobrojnom publikom, bez greške, iznose zadate misli. Takođe, imao sam priliku da se suočavam i sa kafanskim monolozima, gdje su ljudi, bez glumačkog iskustva, inspirisani „vatrenom vodom“, na otvorenoj sceni, bez pripremljenog teksta, interpretirali unutrašnje lomove i drame koje se graniče sa dometima osvjedočenih umjetnika. Poslednji monolog takve vrste slušao sam noć uoči predsjedničkih izbora na terasi prepoznatljivog ugostiljskog objekta u srcu Vasojevića. Bio je to monolog pripitog „mučenika“ koji je poslije dvije decenije odlučio da podrži kandidata čijoj se politici cijelo vrijeme istinski odupirao. Besjedeći sam za sebe, napomenu da je prelomio pod pritiskom sopstvene nemoći, od koje nije uspio da se odbrani. A dio njegovog monologa izgledaše ovako:,,Nijesam ni sanjao da preko noći mogu izgubiti sebe i postati neko drugi. Neko koga nijesam poznavao. Neko čije mi je sve bilo tako strano i daleko. Daleko kao daljina iz koje nema povratka među ljude. Čemu sad ovo, kad sam svaku sličnu noć ispratio kao čovjek, odupirući se lako slatim obećanjima?! Uvijek sam bivao jači od onih koji su htjeli da porobe moju misao. Sad se odjednom nešto čudno dešava sa mojim umom, koji mi je uvijek govorio izdigni se iznad stida, pobjegni od onih koji se izdajom hvale i misle samo na zadnji kraj. Zašto mi se odjednom briše pamćenje i sputava razum? Ko mi to otima hrabrost na koju sam uvijek bio ponosan? Ko me to otima od samog sebe, ko je to jači od moje želje da budem ja? Kuda ću iz ove noći kad će me stići na prvom koraku i saopštiti da ovoga puta nema bježanja? A godinama sam išao protiv otvorenog sječiva. Prezirao one koji su me na predaju zvali. Zanemarivao sam staro pravilo da se ovdje sjekira ne smije ostaviti na krlju, jer se nikad ne zna ko njome može da ti odrubi glavu. Kako ću dalje? Od poslednje odluke koju sam donio zavisiće moja biografija. Samo će ta odluka biti važna, svega drugoga se niko neće sjećati. To će ispisati moju životnu priču i dati joj pečat za sva vremena. Zaboraviće se sva moja dobra i sve ono čega sam mogao da se postidim. Samo će se pominjati to koga sam zaokružio na ovim izborima, kome sam dao glas. Po tome će mi se i potomstvo kazivati. Od toga zavisi šta će mi reći kad se više moga odra pokupe i ovi i oni. To će odrediti ko će me lelekati i ko će zdravicu podignuti kad odem na onaj svijet. A šta ću prije nego što umrem? Mogu li odoljeti ovom ludilu? Moje noćašnje muke ni Andrić ne bi mogao da opiše. Presušilo bi mu mastilo. Ovaj jad je gori od onog u „Prokletoj avliji“. Zato sve ovo ne bi moglo u knjigu da stane. Da li da kunem onog ko me pozva na predaju? Možda on nije kriv, niko nikoga ne može natjerati da se preda ako on to neće. No, tješi me to što više niko ne traga šta će odnijeti na onaj svijet i šta će mu se reći na umrlom času. Pa zašto bih ja to činio? No, nije tako, ovo ja lažem samoga sebe, ovo ja hoću da opravdam svoj poraz. Ovo ja, prokleta noći, pokušavam da ohrabrim sebe pred samim sobom. Ovo ja hoću da zaboravim na grijeh i da ubijedim sebe da psovke koje će biti izgovorene na moj račun nijesu nikakvo životno mjerilo. To ja hoću da zaboravim na riječi moje majke koja mi je često govorila: „Mlijeko te moje razgubalo ako se pridružiš onima za koje sam ti kazivala da jedino prezir zaslužuju“. Poslije svega pitam se kako ću otići na grob majci ako je iznevjerim sjutra samo jednim potezom olovke. A moram je iznevjeriti... Nevjera iscrtava moju budućnost“.
I dok neki gosti u kafani prokomentarisaše „Šta ovo ova budala bunca“, dotle ja, pomalo nesvjesno, njegovu ispovijest utefterih u moju bilježnicu pod naslovom „Monolog jednog mučenika“. I možda bih taj isti monolog brzo predao zaboravu, kao i mnoge druge, da nijesam čuo da je junak ove priče iste večeri zaglavio u bolnici i da zbog velikog stresa i ogromne koncentracije alkohola u krvi nije uspio da izađe na izbore. Odjednom, svi ga proglasiše izdajnikom, i ovi i oni. U posjetu mu ne dođoše ni djeca koja su ga, kako se proču, nagovorila da promijeni političko mišljenje. Jedino ga je, kažu, obišao vlasnik kafane u kojoj je cijele noći pio na veresiju, obećavajući da će ceh platiti čim se vrati sa birališta i unovči svoj glas. Tražio mu je da plati dug, ali se vratio neobavljenog posla, uvidjevši da je junak monologa ovoga puta prepoznat kao promašena investicija.